Svetlana Makarovič: Razlika med redakcijama
Izbrisana vsebina Dodana vsebina
Brez povzetka urejanja |
|||
Vrstica 86:
*''[[Maček Mačkursson]]'' (prevod dela ''Jólakötturinn'' [[Hallveiga Thorlaciu| Hallveiga Thorlaciusa]] [[1997]])
*''[[Strahopetko]]'' (prevod dela ''Fünfter sein'' [[Ernst Jandl|Ernsta Jandla]], Mladinska knjiga, Ljubljana [[1999]])
== Prevodi v hrvaščino ==
Na kraju sela stajala je velika, niska kuća s natpisom:
PEKARNA MIŠMAŠ
Ispod kuće tekao je živahan potok, a na potoku je stajao mlin koji je mljeo brašno za pekaru.
Mišmaš je bio sićušan muškarac s dugim, crnim brkovima koji su izgledali kao dva mišja repa i blještavih crnih očiju, sličnih mišjima. Bio je tako nizak i tako je smiješno gledao da su mnogi mještani govorili o njemu da je patuljak – i sasvim je moguće da je on to zaista i bio. A pekao je tako dobar kruh, tako hrskave kiflice, tako mirišljave piškote da su kod njega kupovali i mještani svih susjednih sela. Mišmaš je već od ranoga jutra stajao za pultom dok se pred pekarom stvarao dugi red ljudi kojima su sline curile zbog mirisa koji su se širili iz pekare.
"Kako to da nemate pomoćnika? Pa ne možete sve ispeći sami, gospodine Mišmaš!" pitali su ljudi. Mišmaš je samo frknuo brkovima, lukavo pogledao, ali ne bi odgovorio ništa. Mišmaš uopće nije puno govorio. Samo ponekad, kada bi netko punim ustima promrmljao: "Joj, kako je ovaj kruh dobar, gospodine Mišmaš!" samo mu je tada ispod brkova zatitrao osmijeh i ako je bio posebno dobre volje, zamrmljao bi: "Bog bi ga znao."
Navečer, kada bi ljudi po kućama zaspali, Mišmašu su živahno zaiskrile oči, uzeo je fenjer te se uputio po strmim stepenicama u podrum. Velikim je ključem otvorio teška, škripava vrata i stupio u podzemnu dvoranu. Tu su na zidovima od rezanoga kamena stajale velike police, a na njima vreće s brašnom, grizom, soli i šećerom, malo dalje su stajali veliki vrčevi vrhnja i mlijeka, smotuljci kvasca svih vrsta i vrećice s mirisima. U sredini dvorane su bila tri drvena korita za gnječenje tijesta, a u kutu je gorjela stara krušna peć.
Mišmaš je zatvorio vrata za sobom, osvrnuo se oko sebe i glasno zapucketao prstima. Istoga trena je iz svih kutova navrlo mnoštvo mišića: bijelih, sivih, crnih, crvenih. Okupili su se u krug, podigli glavice i čekali. Mišmaš je frknuo brkovima.
"Prvo domaći crni kruh!» naredio je.
Istoga trena svi su se crni mišići razbježali po dvorani. Jedni su donosili vreće s crnim brašnom i sipali ga u korito, drugi su stavljali kvasac, treći su raspirivali vatru, a četvrti su nosili kumin, sol i vodu. Mišmaš je prišao koritu, pomirisao, frknuo brkovima i zapucketao prstima. Crni mišići su munjevito očistili šapice i naslonili se na rub korita. Marljivo su počeli mijesiti tijesto, tisuće crnih mišića, tefete – tefete! Tijesto je postajalo lijepo i glatko. Mišmaš je zapucketao prstima, mišići su prestali mijesiti, pokrili su tijesto platnenom krpom i stali uza zid.
"Polu-bijeli kruh!" naredio je Mišmaš.
Sivi mišići su se razbježali po dvorani, donijeli bijelo brašno, crno brašno, kvasac, sol, vodu – okupili su se uz rub korita i munjevito – tifiti-taf, tifiti-taf – zamijesili polu-bijelo tijesto, pokrili krpom i pobjegli prema zidu.
"Kukuruzni kruh!" zaderao se Mišmaš.
Poskočili su crveni mišići i u trećem koritu – tuf-tafata, tuf-tafata – zamijesili kukuruzni kruh te ga pokrili krpom. Mišmaš je prišao velikom kamenom stolu te povikao: "Pozor, bijeli mišići! Na redu je bijeli kruh, mliječno bijelo pecivo, pereci, žemlje, kiflice, piškote!" bijeli mišići su jurnuli. Bijelo brašno! Prosijati! Kvasac, šećer, mlijeko! Maslac! Žutanjci! Sol! Prašak za pecivo! Brže, brže! Mišmaš nestrpljivo frkne brkovima, što nije u redu? Naravno, maslac se treba ugrijati! Idemo, idemo, kvasac se diže, miješaj, tresi, miksaj, gnječi! Još, još brže! Ova kiflica nije lijepo oblikovana, još jedanput! Hiti, spavaš ili što? Daj mi brže još šećera, tako, sad će biti dobro! Tifi – tafi – tap, tifiti, tafiti – tap! Mišmašu su svijetlile oči, brkovi su mu se uspravili, hodao je oko stola, gledao, mirisao, primicao, odmicao i napokon je sve bilo spremno. Tijesto se lijepo diglo. Mišmaš je viknuo: "Sad!".
Svi mišići su se razbježali, natovarili su kruh na pladnjeve te ga stavile u vrelu peć. I kada je i to bilo obavljeno, su se opet okupili oko mišmaša, podigli njuške te se znatiželjno zagledali u njega. Mišmaš je frknuo brkovima i nasmijao se. Mišići su se isto nasmijali i frknuli brčićima. Mišmaš je namignuo lijevim okom i svi mišići su njemu namignuli.
Veliki stari sat na zidu je glasno otkucao ponoć. Mišmaš je dignuo desnicu i njome po zraku ocrtao krug.
Sada je u dvorani živnulo. Odjednom su se na stropu upalila svijetla, zasvirala je muzika! I mišići – mišići su se pretvorili u slatke male ljude, obučene u sivi baršun, crnu svilu, zlatom protkano bijelo platno i crveni brokat. Zadržali su mišje repiće, koji su im tako pristajali, pogotovo jer su bili ukrašeni prelijepim petljama i cvijećem. Nasmijanih obraza su se klanjali Mišmašu te ga pozdravljali – našega Mišmaša u oguljenom bijelom kaputu, u prtenim hlačama koje su na rubovima već bile izlizane, pozdravljali su ga i vikali: «Kralj Mišmaš! Neka živi kralj Mišmaš, naš prijatelj!»
Mišmaš je skromno sjedio na zlatnom prijestolju i osmjehivao se. Svi su plesali, dame i gospoda u zlatnim cipelicama, plesali su oko Mišmaševog prijestolja dok im je on veselo mahao. Vikali su, nazdravljali plemenitim vinom, grlili se i jedan drugome čestitali te su bili najveselije i najrazigranije društvo ikada. Korita su se pretvorila u stolove pune hrane i svako je mogao jesti što je god htio i koliko god je htio.
«U tvoje zdravlje, Mišmaš», su vikali, «Živio Mišmaš!»
Odjednom je dijamantima ukrašen sat među svilenim zavjesama otkucao jedan – dojnnng! Svjetla su se prigušila. Stolovi su opet bili korita… sat je bio običan drveni sat… Mišmaš je sjedio na klimavom stolu, oko njega je čučala gomila mišića… Mišmaš se okrenuo mišićima i slegnuo ramenima te su oni slegnuli ramenima… ali ipak su se još svi malo smijuljili. Iz peči je zamirisalo, kruh je bio pečen. Mišmaš je zapucketao prstima, mišići su odjurili do peći i izvadili iz nje mirišljavi, svježe pečeni kruh i rahlo, slatko pecivo. Posao je bio obavljen.
Mišmaš je zamahnuo rukom. Mišići su se razbježali i nestali u kutovima dvorane. Mišmaš je gurnuo vrata i odnio kruh po stepenicama u dućan. Još jednom se osvrnuo oko sebe, zijevnuo i otišao spavati.
I opet su se već u rano jutro ljudi skupili pred pekarom u red i nestrpljivo čekali na odličan Mišmašev kruh – i u jednom satu su ga cijelog pokupovali.
Tako je, dakle Mišmaš pekao kruh i pecivo. I uvijek, kada bi ga netko pitao, kako uspije sam tako puno ispeći, Mišmaš bi samo frknuo brkovima i slegnuo ramenima, no odgovorio ipak ne bi.
Imao je naš Mišmaš jednu jako radoznalu susjedu, budalastu Jedert, koja je pored svega bila još i zavidna. Jedert je imala šiljast nos, koji je jako rado zabadala u stvari koje je se nisu ticale. Već dugo je Jedert zanimalo, kako neki Mišmaš radi bez pomoćnika te zašto je njegov kruh tako ukusan. I jednoga je dana direktno rekla Mišmašu: «Ti, Mišmaš! Nešto bih te pitala.»
Mišmaš ju je ošinuo crnim očima i frknuo brkovima.
«Tko ti pomaže peći kruh?» pitala je Jedert, te su joj se uši od silne znatiželje zarumenile. Mišmaš joj nije odgovorio, pravio se da je ne čuje. Ali Jedert nije odustala.
«Smijem li te večeras doći gledati kako pečeš kruh?» pitala je. Mišmaš ju je nevoljko ošinuo pogledom i rekao: «Ne.»
«A zašto ne?» dosađivala je Jedert. «Ne i točka.» bio je Mišmaš škrt na riječima. Jedert je tužno otišla.
U redu, rekla je Jedert, već ću ja saznati.
I navečer, kada su u se u kućama ugasila svjetla, Jedert se došuljala u Mišmašev vrt te se sakrila pod grm. Vidjela je, kako se u dućanu ugasilo svijetlo i kroz pukotinu ulaznih vrata opazila je svijetlost fenjera. Prišla je bliže i naslonila uho na vrata. Odjednom je čula Mišmaševe korake na kamenom stepeništu kako su nestali negdje u dubini.
Brzo je ta babetina iz pregače izvukla željeznu kuku, uvukla ju u pukotinu u vratima i polako, tiho, odškrinula ulazna vrata. Potajice je šmugnula u hodnik. Kad su joj se oči
privikle na mrak, otkrila je kamenite stepenice koje vode u podrum i potiho se spustila po njima točno do velikih vrata koja su vodila u dvoranu. Unutra doduše, nije mogla jer su vrata bila zaključana ali je sasvim dobro kroz ključanicu vidjela što se događa u dvorani. Vidjela je, kako je Mišmaš zapucketao prstima i kako su mišići pripremali i mijesili tijesto. Od silnoga čuda joj je zastao dah. Čula je, kako je sat otkucao ponoć i vidjela, kako su se Mišmaševi mišići pretvorili u dvorjane. Čula je prelijepu muziku i uzvikivanje u čast kralju Mišmašu.
«Tako znači.» šaptala je Jedert, «Tako je znači s tim. Čarolije, same čarolije. Ooo…, samo čekaj, Mišmaš, samo čekaj! Još će tebi prokleto biti žao, što si bio tako bezobrazan.»
Vidjela je, kako se u jedan sat kraljevski dvor opet promijenio u podrumsku dvoranu, vidjela je, kako su mišići uzeli kruh iz peći i posložili ga na police… vidjela je dovoljno. Popela se uz stepenice baš prije nego je Mišmaš otvorio vrata. Uspjelo joj je u pravi čas šmugnuti kroz ulazna vrata van. Sva izvan sebe otrčala je kući i legla u krevet, ali zbog uznemirenosti nije mogla zaspati do jutra.
Ujutro je bila prva u Mišmaševoj trgovini.
«Jednu kiflicu od oraha, molim» rekla je. Mišmaš joj je dao kiflicu te se okrenuo sljedećem kupcu. Odjednom je Jedert zakreštala na sav glas: «U kiflici je mišja dlaka, Mišmaš! Kako to?!»
Mišmaš ju je zabezeknuto pogledao.
«To nije moguće,» rekao je.
«Kako nije moguće? Ti znaš zašto je moguće! Ljudi, gledajte! U kiflici je mišja dlaka!»
Mještani su se okupili oko Jadert.
«Pokaži, kakva dlaka?» pitala je susjeda.
«Oh, već mi je pala na pod,» rekla je Jedert, «ali svejedno, bila je mišja dlaka!»
«Kako znaš da je bila mišja?» umiješala se druga susjeda.
«Haha, kako znam? Pitajte Mišmaša dali je bila mišja ili ne!»
Mišmaš je u isto vrijeme gledao ljuto i žalosno. Babetina Jedert je otkrila njegovu tajnu! Neki mještanin se razbjesnio: «Glupost, zbog jedne dlake! Mišmašev kruh je najbolji nadaleko i gotovo. Gospodine Mišmaš, pet kilograma kruha za mene!»
Ali lajava Jedert nije odustala: «Reći ću vam, kako ovaj gospodin Mišmaš peče svoj kruh! Miševi mu ga peku, a on pucketa prstima i nakon toga svira glazba, a oni plešu oko njega i piju vino, vidjela sam svojim očima! I on ima krunu i kralj je. Vještac je, kažem vam! To je ukleti kruh!» ljudi su onijemljeli, a nakon toga prasnuli u smijeh.
«Babetina je poludjela, pričinja joj se,» govorili su, «izvedite je van!»
«Vidjela sam, sama sam vidjela!» derala se Jedert, «to uopće nisu normalni miševi, sve je ukleto tamo dolje!»
«Jedert, smiri se,» prigovarala joj je susjeda, «znaš li što govoriš?»
«Znam, znam,» vikala je Jedert, «samo otiđite pogledati dolje, pa ćete vidjeti da ne lažem. Ukleti kruh kupujete, ljudi!». Mještane je situacija zainteresirala pa su pozvali i župana.
«Dobar dan, gospodine Mišmaš,» rekao je župan, «što nije u redu?».
Mišmaš je bio tako žalostan, da su mu se i brkovi objesili.
«To pitajte Jedert.» tiho je rekao i više nije htio razgovarati.
«Jedert je zla i zbunjena,» prigovorio je mještanin koji je kupio pet kilograma kruha. «izmišlja nekakve gluposti o miševima, koji našem pekaru peku kruh, i o nekakvim čarolijama.»
Kad je župan saznao o čemu se radi, prvo se nasmijao. Uopće nije vjerovao da je nešto takvo moguće – ali je pomalo i njega zanimalo, kako neki Mišmaš bez pomoćnika peče tako dobar kruh. Zato je predložio: «Ako dopustite, Mišmaš, večeras bih promatrao vaš posao.»
Mišmaš je šutio, uopće nije htio govoriti.
«Tko šuti, potvrđuje,» rekao je župan, «dakle, doviđenja do večeras!»
Ljudi su se razišli i cijeli dan pričali o Mišmašu i njegovom kruhu. Neki su vjerovali u priču stare Jedert, drugi pak nisu, ali sve je zanimalo, kako izgleda Mišmaševa pekara.
Kad je pao mrak svi su se okupili pred pekarom. Župan je pokucao na vrata. Nitko se nije javljao. Župan je ponovo pokucao. Sve je bilo tiho. Mještani su se zabrinuli. Da se nije Mišmašu nešto dogodilo? Još su neko vrijeme bezuspješno kucali, a onda su odlučili da otvore vrata.
Ali kad su ušli u hodnik, sve je bilo prazno. Vidjeli su kamene stepenice koje su vodile u podrum, ali one su bile prekrivene debelim slojem prašine i isprepletenom starom paučinom. Otišli su u podrum i provalili u podrumsku dvoranu. Bila je prazna, puna prašine i ogromnih, prastarih paučina. Moglo se vidjeti da tu već godinama nije bilo nikoga, sve paučine su bile cijele, a u prašini na podu nije bilo otisaka stopala, nikakvoga traga.
«Hej, Mišmaš!» viknuo je župan.
Odgovorila mu je samo jeka golih zidova.
Ljudi su se plašljivo pogledavali i klimali glavama. Onda su se odlučili vratiti. Pretražili su kuću ali Mišmaša nisu našli. Nikada ga više nisu vidjeli i nikada više nisu jeli tako dobar kruh kao što je bio njegov. Nikada nisu saznali, što se dogodilo s Mišmašem. Ali zato su znali da je za sve kriva brbljava Jedert i nitko u selu više nije htio razgovarati s njom.
Niti ja vam ne znam puno reći o pekaru Mišmašu. Ali zadnji sam se put na putovanju zaustavila u mjestašcu Miševo, gdje sam čula da prodaju iznimno dobar kruh. Našla sam pekaru s natpisom:
PEKARNA MIŠMAŠ
Pekar je imao duge crne brkove i crne patuljaste oči. Ali moguće je da je to neki drugi pekar s istim imenom. Ja se, naime ne usudim pitati ga, kako peče kruh. Naposljetku me to nije niti briga. Glavno da je njegov kruh dobar, zar ne? Pola kilograma bijeloga, molim!
| |||